CRTICE O FRANJEVAČKOM SAMOSTANU U CETINGRADU

CRTICE O FRANJEVAČKOM SAMOSTANU U CETINGRADU

Srednjovjekovni grad Cetin je jedno od značajnijih mjesta za državnopravnu povijest hrvatskoga naroda. U tamošnjem franjevačkom samostanu održan je 31.12.1526 / 1.1.1527. Sabor hrvatskog kraljevstva na kojem su Hrvati, slobodnom voljom, izabrali nadvojvodu Ferdinanda Habsburgškog svojim kraljem.

U literaturi se cetingradski samostan spominje samo usput. Stoga se ovim skromnim crticama nastoji unijeti malo više svetla u taj tajanstveni samostan. Franjevački prvi put se spominje 1469. Najvjerojatnije ga je između 1437. i 1445. utemeljio knez Stjepan III. Frankopan Modruški.

Cetingrad 1866 (autor Ivan Standel, prvi zagrebački fotograf )

Uvod

U fokusu ovih crtica stoji cetingradski samostan. Stoga se sa ovoga mjesta ne može ulaziti u opću povijest srednjovjekovnog grada Cethyn/Cetin kojega neki autori još uvijek miješaju sa gradom Cethyn/Cetin.

Vrijedne podatke o cetingradskom samostanu prezentirao je posebito već stariji povjesničar Radoslav Lopašić a u novijem vremenu Milan Kruhek, fra. Daniel Patafta te Vinka Paulić i drugi.¹ Oni se već poradi zadate tematike u svojim radovima nisu mogli intenzivnije baviti poviješću tamošnjeg samostana tako da neki podaci nisu iznešeni i pojedina pitanja su ostala otvorena. Stoga se ovim djelcem nastoji nadopuniti njihove, svake hvale vrijedne, radove.

Ovaj skromni rad je svojevrsna plitka i krivudljiva brazda, možda novi prozorčić kojim se u kratkim crtama želi prikazati povijest cetingradskog samostana. Ispuniti će svoju svrhu ako potaknu nekoga, pozvanijega od mene, da ih ispita, produbi i po potrebi ispravi.

Cetingradski franjevački samostan u svjetlu izvora

Crkva, odnosno samostan, bila je nesporno posvećena Pohodu bl. Djevice Marije. Izvori u kojima se izričito spominje cetingradski franjevački samostan su rijetki. Godine 1446. spominje se crkva bl. Djevice Marije u Cetingradu u Zagrebačkoj biskupiji kao mjesto osobitog štovanja Bogorodice.² Budući da ona nesporno nije bila župska ni samostanska očito je podignuta kao zadužbina nekog plemića. U svakom slučaju papina bula o kanonskoj uspostavi samostana nije sačuvana. Cetingradski samostan se po prvi put spominje u pismu pape Pavla II. iz 1469. Doznaje se da je bio u sastavu bosanske vikarije i krbavsko-modruške biskupije.³

Dana 15.6.1498. gospodar grada Okića, Ivan Horvat predstavljajući se kao namjesnik bosanske vikarije izdao je udovici izvjesnog Nenada i njezinoj kćerki priznanicu. Ispravom ih uvrštava u zaslužne osobe franjevačkih redovnika.⁴ Budući da je potvrda izdata „u blizini Cetina“ očito se odnosi na cetingradski samostan.

Poznati franjevački povjesničar fra. Luka Wadding u svome oko 1623. nastalom djelu bilježi za godinu 1506. sedam kustodija bosanska franjevačka vikarija. Kao sedmu navodi trsatsku (Trsat/Rijeka) u kojoj se nalazio i samostan Cetin.⁵

Župnik Ivan u Donjoj Kladuši je 1508., pod prijetnjom crkvenih kazni, zabranio vjernicima darivati cetingradske franjevce. Tom zgodom se spominje i gvardijan cetingradskog samostana Martin Bojničić.⁶

Godine 1514. nekada prostrana franjevačka bosanska vikarija službeno je podijenjena na dvije provincije: Bosna-Hrvatska i Bosna Srebrenička. U provinciji Bosna-Hrvatska formirane su četiri kustodije (cetingradska, trsatska, krbavske i grebenska). U sastav kustodije Cetin ušli su ovi samostani: Cetin, Zrinj, Otok, Hrastovica, Bihać, Slunj, Stinišćak, Krupa, Obrovac (na Uni), Bijelostina i Sisak. Prvi kapitul po osnutku bosansko-hrvatske provincije upravo je 1514. održan u cetingradskom samostanu a na njemu je izabran prvi provincijal fra. Petar iz Jajca.⁷

Budući da je cetingradski samostan početkom 16.st. bio jedan od važnijih samostana u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je u njemu održan hrvatski sabor (31.12.1526 / 1.1.1527.). Na njemu su Hrvati slobodnom voljom izabrali nadvojvodu Ferdinanda Habsburgškog svojim kraljem. Saborski zaključak o tome je posljedni suvremeni izvor u kojem se ovaj samostan spominje.

U kronikama se čita da su osmanlijski pljačkaši 1536. zapalili samostan. Prema Lopačiću su u njemu do 1544. održavali izborni zborovi kustodije Cetin. U prilog tome ide činjenica da su 1540. predstavnici raznih grana Frankopana u Cetinu raspravljali o razaranju franjevačkog samostana u Senju i mjestu gdje bi se mogao podignuti novi. Tada ne spominje da je razoren i cetingradski samostan. Stoga se čini opravdanim zakljućiti da su mala braća cetingradski samostan napustili oko sredine 16. stoljeća.

U Ratnom arhivu Beč sačuvan je protokol iz ožujka 1581. u kojem se čita da je Graditelj karlovačke tvrđave Martin Gambon poslao molbu u Karlovac da mu se u Cetin pošalju radnici da bi brže mogao popraviti utvrdu Cetin i samostan pod gradom. Iz toga slijedi zaključak da je samostan tada još bio u relativno dobrom stanju i da je predstavljao neku vrstu predstraže.

Franjevci su se čestoput nazivali po svome matičnom samostanu, dakle onome u kojem su stupili u red. Jedan od posljednih cetingradskih franjevaca bio je najvjerojatnije Mihovil Piperković koji je na carev prijedlog 16. srpnja 1584. imenovan senjskim biskupom.

Gospodari Cetingrada između 1387. i 1437.

Ne stoji dosadašnja jednoglasna tvrdnja u literaturi da se utvrda Cetin spominje tek godine 1387. i da nije poznato kada je došla u kraljeve ruke. No, već se 7.9.1334. spominju se čak dvije utvrde imenom Cetin koje su nešto ranije oduzete „kraljevim neprijateljima“ i došle u kraljeve ruke. Dosadašnji autori ispravno smatraju da je netko iz hrvatskog velikaškog roda Frankopana utemeljio cetingradski franjevački samostana ali se ne spominje konkretna osoba ni približno vrijeme. U okviru ovoga članka nepotrebno je detaljnije ulaziti u itekako važno pitanje tko su prije i između 1387. i 1437. bili stvarni i pravni vlasnici Cetingrada. Ipak bi to trebala biti tema budućih istraživača.

U svakom slučaju su Cetin Između 1387. i 1437. držale razne plemičke porodice: Frankopani, Bevenjud, Mogorovici, Celjski, pa opet Frankopani te Bevenjud i na kraju ban Matko Talovac koji je ujedno bio i prior Vranski. Kada je Matko Talovac i formalno oduzeo Cetin Bevenjudima i njima taj gubitak kao priro Vranski kompenzirao nekim privelegijama naglasio je da je „kraljev neprijatelj“ zauzeo i njima oduzeo Cetin.⁸ Iz „kraljeva neprijatelje“ se očito krio Ivan Anž VI. Frankopan ( († 1436.) protiv kojega su kralj i Matko Talovac 1436. ratovali radi baštine moćnog bana Ivaniša III. Nelipčića koji je bio punac i pootac Ivana Anža VI. Ban, ujedno i prior Vranski, Matko Talovac je ipak 1437. grad Cetin predao kneginji Katarini Frankopan-Nelipčić († 1439.) i, očito još maloljetnom, sinu knezu Jurju II. Frankopanu. To su 1437. i 1439. potvrdili kraljevi Žigmund i Albert. No, mnogobrojni stričevi kneza Jurja II. nastojali su mu uskratiti baštinu. U tome se isticali Andrija Frankopan do svoje smrti 1439.⁹ na nakon toga brat mu Stjepan III. Situacija se smirila razdiobe dobara te grane Frankopana od 14.6.1449. kad je potvrđeno da je knez Juraj II. Frankopan Cetingradski držao i pravovaljano drži gradove Cetin, Rmanj, Lapac, Baška i Ribnik te da ima udjela u gradovima Senj i Krk.¹⁰ Potomci kneza Jurja II. su Cetingrad neprekidno držali do oko 1515.¹¹

Samostana je najvjerojatnije između 1437. i 1445. utemeljio knez Stjepan III. Frankopan Modruški

Nemoguće je znati odakle je Virgilius Greiderer, franjevac i znameniti povjesničar svoga reda (1717. – 1780.), izvadio podatak kojega zasigurno nije izmislio. Naime, on u svome djelu „Germania Franciscana, seu Chronicon geographohistoricum Ordinis S. P. Francisci in Germania“ na strani 143. bilježi da je samostan bl. Djevice Marije u Cetinu kod Slunja utemeljio „Stephanus Cettinschi Croatiae Banus“. Stjepana III. Frankopan Moduškog bio je (sa prekidima) od 1432. do 1464. ban Hrvatske i Dalmacije. Premda nikada nije bio formalno-pravno gospodar Cetina nastojao je sa braćom mladom nećaku knezu Jurju II. oteti Cetin dok taj grad obiteljskom podjelom iz 1449. nije priznat knezu Jurju II. Sve to je dobro dokumentrano u izvornoj građi. Knez Juraj II. najkasnije je 1445. učvrstio svoju vlast nad Cetinom jer se te godine spominje kao gospodar Cetina u svojstvu namjesnika rabske biskupije (mađarski Győr) koja je tada bila bez biskupa.¹²

Stoga se nameće zaključak da se je knez Stjepan III. Modruški između 1437. i 1445. predstavljao i kao gospodar Cetina te utemeljio tamošnji franjevački samostan. Upada u oči da je Cetin neko vrijeme sredinom 15.st. bio čak otrgnut od zagrebačke biskupije te se nalazio u sastavu krbavsko-modruške biskupije.

Exkurs: Cetingrad baština križara-hospitalaca ?

Nepoznato je tko su bili „kraljevi neprijatelji“ kojima su nešto prije 1334. oduzete dvije utvrde u današnjem Cetingrada, a koje su tada došle u ruke hrvatskoga kralja Karla. Činjenica je da je 1437. priora Vranski, a ne kralj prepustio grad Cetin kneginji Katarini i sinu Jurju II. Frankopanu a dotadašnjim posjednicima kompenzirao gubitak te da je i kompenzacija vezana za posjede Vranskog priorata. Ne upućuje li to na spekulativni zaključak da je grad Cetin ranije možda bio posjed ivanovaca (križara-hospitalaca)? Time više jer ga je i kralj Žigmund 1387. nekome oduzeo kada ga je u jeku građanskog rata formalno darovao (a kasnije i oduzeo) Ivanu Anžu V. Krčkom. Neznase kome je Žigmund oduzeo grad Cetin, ali se zna da mu je najveći neprijatelj bio hrvatski ban, vitez, ivanovac i prior vranski Ivan Paližna, vođa pobunjenika. Stoga se ne može sa sigurnošću iskljutiti da franjevački samostan u Cetingradu nije podignut kao novi iz temelja, već da je to baština ivanovaca ili možda benediktinaca? Ogovor na ova teška pitanja bi ponajprije mogla dati papina bula o kanonskoj uspostavi samostana i temeljita arheološka ispitivanja.

Köln – Poljica Imotska, 1.1.2024. na spomendan izbora Ferdinanda Habsburgškog kraljem Kraljevine Hrvatske u Cetingradu 1527.

Ivan Lozo

1Radoslav Lopašić, „Cetin“ (Izvod iz razprave u „Književniku“ g. 1866 str. 477-495) ;Radoslav Lopašić, „Gradovi oko Kupe i Korane – Mjesnopisne i povjesne crtice“, Zagreb 1895. str. 101.-124.

Milan Kruhek i Zorislav Horvat, „Cetin – spomenik hrvatske povijesti i fortifikacijskoga graditeljstva“, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 26/27 (2000./2001.), 207-230.

Daniel Patafta, „Franjevci u Senju – od konvertualaca do opservanata“, Senja-Zagreb 2019.

Vinka Paulić, „Povijesni razvoj Cetingrada u razvijenom i kasnom srednjem vijeku“, Zagreb 2023.

2Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnost: AHAZU, Eusebius Fermandžin, Acta Croatiae, rkp, sign. XV/24/16, 368

3Augustinus Theiner, „Monumenta Hungariae, II.“, Roma, 1860., str. 410.

4HARMADIK KÖNYV. A Stefanita-őrség — Custodi a Sancti Stephani (A bosnyák-horvát rendtartomány általános története). Str. 391.

5Lucas Waddingus, „Annales Minorum seu Trium Ordinum a S. Francisco institutorum“, Lyon

6n.d. Acta Croatiae, rkp, sign. XV/24/16, 25

Bojničići su hrvatske plemičke obitelji koja je na ušću Zrmanje posjedovala grad Bojnik u Kninskoj županiji. Jure i Toma Bojničić, spominju se između 1423. i 1439. Jure kao svjedok u poveljama vezanim za kasniju gospodaricu Cetingrada, kneginju Katarinu-Nelipčić, a očito mlađi Toma kao njezili vazal i „familiarus“ – član njezina dvora, zastupnik u pravnim i drugim poslovima.

7Fra. Franjo Glavinić, „Origine della Provincia Bosna Croatia“ (rukopis u samostanu Trsat, tiskano 1648)

8MONUMENTA HUNGÁRIÁÉ HISTORICA DIPLOMAT ARIA VOL. XXXV (Codex comitum de Frangepanibus a Frangepan csalad okleveltara), Budapest 1910, CCXIV., Senj 1,6.1419., str. 186.

9n.dj. MONUMENTA HUNGÁRIÁÉ HISTORICA DIPLOMAT ARIA , CCCXIII, Buda, 28.6.1439, str. 325, 326. (jedna od mnogih sličnog sadržaja)

10 n.dj. MONUMENTA HUNGÁRIÁÉ HISTORICA DIPLOMAT ARIA , CCCLX, Modruš, 14.6.1449., str. 370 – 372

11Knez Juraj II. ima je samo jednoga unuka-baštinika, kneza XI. Ivana Frankopana Cetingradskog. Kada je Ivan postao franjevac (redovničko ime Franjo) unatoć tome što su mu stric Grgur (nadbiskup) i kralj kod pape isposlovali dozvolu da on, premda franjevac, može zadržavi posjede i titule on se odrekao svih posjeda i titula. Kasnije je postao kaločko-bački nadbiskup te egerski biskup.

12MONUMENTA HUNGÁRIÁÉ HISTORICA DIPLOMAT ARIA , CCCXXXIV, Pešta, 13.5.1445., str. 343.

MJESTO PREDAJE KRALJA STJEPANA TOMAŠEVIĆA 1463.g. UTVRDA KLJUČ U USKOPLJU A NE KLJUČ NA SANI

Prema jednoglasnom stavu u historiografiji kralj Stjepan Tomašević predao je se Osmanlijama 1463.g. u Ključu na Sani. Kritičkom analizom raspoloživih narativnih i diplomatskih izvora, iznosi se teza da se kralj nije predao u srednjovjekovnom gradu Ključ na Sani, već do sada u literaturi nepoznatom zamku Ključ župe/nahije Uskoplje. Smatram da se iza tajanstvenog zamka Ključ, mjestu predaje kralja Stjepana Tomaševića, krije nekadašnja utvrda zvana Vesela straža na brdu Kik u bugojanskom selu Vesela.

Ostatci utvrde Ključ kod bugojanskog sela Vesela zatrpani zbog paraglajdera

(Foto: KONS – / radiosarajevo.ba.)

Uvod

Kralj Stjepan Tomašević odavno je jedna od tema mojih istraživanja kao hobi povjesničara. Kada je 1990.-ih nastala polemika oko povratka njegovog navodnog skeleta iz Splita u Jajce javno sam apelirao za povratak.¹ Nisam se upleo u tadašnju isključivo dnevnopolitički obojenu i u vrtlogu nacionalno-vjerske uskogrudnosti vođenu polemiku. Ona se vodila po pitanju je li kovčeg trebao biti prekriven „zlatnim ljiljanima“² dok su drugi smatrali da ne nedolikuje kosti toga izričito katoličkog kralja prekrivati stijegom „džihad-ratnika“.³ Ipak smatram da je povijesno nekorektno potomke kralja Ostoje povezivati za „zlatnim ljiljanima“ kralja Tvrtka Kotromanića jer se počevši od kralja Ostoje kao novi heraldički znak bosanskog kraljevstva javlja mač u ruci.⁴ Da li je razlog tome promjena dinastije, u okviri ovih crtica može ostati otvoreno pitanja. Smatram da je kralj Ostoja samo po majci Katarini, naime sestri oca kralja Tvrtka Kotromanića bio Kotromanić.⁵

Primarni izvori za rekonstrukciju posljednjih dana kralja Stjepana Tomaševića su zapisi suvremenika, ponajprije sjećanja janjičara Konstantin iz Ostrovice (Kosovo)⁶, sultanova tajnika Dursun-bega⁷ i topolivca Jörga iz Nürnberg.⁸ Oni su pratili sultana u ovdje predmetnom pohodu Bosni. Od posebne vrijednosti su izvještaji tadašnjeg papina nuncija na dvoru kralja Stjepana Tomaševića, modruškog biskupa Nikola⁹ te protuvještara i diplomata kralja Stjepana Tomaševića, Nikole Teste.¹⁰ Vrijedan izvor je i djelo suvremenika, bizantskog povjesničara Laonika Halkonkadila.¹¹

Autoritetom starijih pisaca etablirao se i danas općevprihvaćeni stav da je kralj Stjepana Tomaševića u svibnju 1463.g. dok su se vodile borbe za Bobovac boravio u Jajcu odakle je navodno preko Sokolgrada na Plivi (Šipovo) stigao u Ključ na Sani gdje se predao.¹² Već sam 2016.g. špekulirao sa mogućnosti da se iza zamaka Ključ ne krije Ključ na Sani već da se eventualno ima tražiti u zoni Neretve.¹³ Na temelju novih spoznaja i kritičkog preispitivanja izvora, iznosim novu tezu da se iza ovdje predmetnog zamka Ključ krije nekadašnja utvrda danas poznata pod imenom Vesela Straža. U fokusu ovih crtica je kraljev put od Jajca od zamka Ključ gdje se predao. U posebnom članku nastojati ću dokazati da se iza mjesta Laz (opido, quod Lazi vocant) u kojem se kralj nalazio uoči pada Bobovca ne krije Jajce, već neka utvrda u ili oko današnjeg Kiseljaka.¹⁴ Iz te se utvrde kralj uputio u Jajce gdje je stigao oko 28. svibnja 1463.g.

U okviru ovih crtica je najbitnije da je nesumnjivim diplomatskim izvorima može dokazano postojanje do danas nepoznatih utvrda Sokola i Ključa u Uskoplju.

U ovome skromnom radu se ne ulazi u razotkrivanje raznovrsnih bajki i propagandističkih laži da je Bobovac pao izdajom, da je se kralj dao u kukavički bijeg, da je Bobovac izdajom pao i da je kralja u zamku Ključ izdao jedan nikor. U posebnom članku iznijeti ću svoj stav o mjestu i vremenu pogibije kralja Stjepana Tomaševića, jer držim da nije ubijen kod Jajca i nipošto prije 05. lipnja 1463.g.

Želim upozoriti da izvori po meni odaju drukčiju sliku o posljednjim danima kralja Stjepana Tomaševića od opće prihvaćene premda i ove crtice u nekim aspektima ne predstavljaju potpuno zaokruženu sliku. Budući da nisam povjesničar, teško je povjerovati da će moja teza biti prihvaćena. Ipak se nadam da će ovo skromno djelo, možda potaknuti od mene stručniju osobu da kritički preispita moje navode i donese svoj sud o njima.

Kralj se iz Jajca uputio preko Uskoplja prema Dalmaciji

Sultan je (oko 29. svibnja) prema svjedočanstvu Dursun-bega, u taboru nedaleko Travnika doznao da se kralj nalazi u Jajcu. Dotični Sultan je Mahmūd-pašu ponovo uputio u potragu za njim. Kralj je već nekoliko dana ranije svoju suprugu i protuvještara Nikolu Testu uputio u grad Prozor (Vrlika) na izvoru rijeke Cetine.¹⁵ Laonik Halkokondil tvrdi da je kralj imao namjeru iz jednoga grada na granici Bosne koji je oko pet dana hoda udaljen od Jajca pratiti događanja u Bosni (i organizirati obranu Bosne). Ta udaljenost odgovara udaljenosti Jajca i Vrlike. Biskup Nikola pak izričito tvrdi da se kralj iz Bosne dao u bijeg prema Dalmaciji te da je na tome putu opkoljen u zamku Ključ, gdje se i predao. Put iz Bosne (Jajca) prema Dalmaciji nipošto ne vodi preko Ključa na Sani već preko Uskoplja. Stoga je potrebno ponuditi nova rješenja ubiciranja utvrda Sokol i Ključ, koje se spominju za kraljev bijeg relevantnim izvorima, a koji ne mogu biti istovjetni sa Sokolgradom na Plivi i Ključom na Sani.

Do danas nepoznate utvrde Sokolovo gnjijezdo i Ključ u Uskoplju

Prema defterima iz 1468.g., 1485. i 1489.g. Osmanlije su u nahiji Uskoplje držali jedino utvrdu Sused sa trgom Gračanica. Iz mirovnog ugovora sklopljenog između hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. i sultana 1503.g. i 1518.g. saznaje se da se sultanu uz Sused (Zwled/Zuzed) priznavaju i utvrde Kamengrad (Kamegrad), Ključ (Klywch), Prusac (Akhisar / Belgrad) i Sokolovo gnjijezdo (Solyomfeszek ).¹⁶ Te su se utvrde prema defterima nastalim između 1514.g. i 1530.g. nalazile u nahiji Uskoplje. Nahije su činile kompaktan prostor, a nahija Uskoplje tada je graničila sa nahijama Vinac, Travnik, Prozor/Rama, Kupres i Janj (između Šipova i Kupresa). Stoga postaje jasno da se sve u nahiji Uskoplje spomenute utvrde imaju tražiti u zoni Vrbasa između današnjih mjesta Gornji i Donji Vakuf.

O do danas nepoznatoj utvrdi Kamengrad u župi/nahiji Uskoplje biti će možda biti više riječi u posebnom štivu.¹⁷

Utvrda Sokolovo gnijezdo bilježi se u prvim defterima kao Çikolova knezde / Sokolova knezde), dok se u defteru iz 1530.g. spominje samo mahala Sokol u nahiji Uskoplje (Sokol mahalli, Uskupye Nâhiye). To znači da je utvrda Sokolovo gnjezdo/Sokol ubrzo napuštena. Defteri isključuju svaku mogućnost povezivanja utvrde Sokolovo gnjijezdo sa Sokolom na Plivi jer se ta utvrda u istim defterima spominje kao Sokol u nahiji Sokol u kazi Neretva.¹⁸ Premda se utvrda Sokol u Uspoklju napoštena prije 1530.g. sjećanje na nju se ipak zadržalo do 1570.g. Naime, tada je još prikazana na zemljovidu Augustina Hirschvogela.¹⁹ To su preuzeli i kasnije kartografi 1592., 1640. i 1690.g.²⁰ Naravno da zemljovidi iz toga vremena mogu služiti samo kao gruba orijentacija. Ipak se jasno uočava da je bila smještena na desnoj strane rijeke Vrbasa u zoni današnjeg sela Sokolina i izvorišta Sokolinskog potoka koji se kod sela Torlakovac današnje općine Donji Vakuf ulijeva u Vrbas.

U spomenutim defterima nastalim između 1514.g. i 1530.g. u nahiji Uskoplje bilježi se i utvrda Kljuć „Kluç kalesi (ulufeli), Uskupye n., Neretva kz“,²¹ ali se istodobno biljezi varoš Ključ u nahiji Sana “Sana Nâhiye Kljuç varosh”.²²

Ovim držim dokazanim da u zoni Jajačke banovine početkom 16.st. ne susrećemo samo utvrdu Kljuć i Kamengrad na Sani te Sokol kod Šipova već i utvrde Kljuć, Sokol i Kamengrad u župi/nahiji Uskoplje, te utvrdu Sokol na Plivi kod Jezerca. Zadatak budućih povjesničara će biti odgodnetati koji srednjovjekovni izvori se odnosne na utvrde Sokol, Ključ i Kamengrad u župi/nahiji Uskoplje jer se isti do danas bez iznimka povezivaju sa Sokolom kod Šipova i na Plivi te Ključom i Kamengradom na Sani.

Dosada u literaturi nepoznata činjenica postojana utvrda Sokol i Kljuć u župi/nahiji Uskoplje, dakle na tradiranom putu kraljeva bijega od Jajca prema Dalmaciji sili na preispitivanje i korekciju vladajućeg jednoglasnog stava u historiografiji da se kralj Stjepan Tomašević predao u Ključu na Sani. Nameće se zaključak da se predao u danas imenom Ključ još nepoznatoj utvrdi župe Uskoplje.

Utvrda Ključ stajala je na uzvišenju Kik/Gradac kod srednjovjekovnog mjesta Vesela Straža u današnjem Bugojnu

Na uzvišenju Kiku kod bugojanskog sela Vesela nesporno je postojala srednjovjekovna utvrda koja je u literaturu ušla imenom Vesela straža. Upada u oči da se ni u mirovnim ugovorima iz 1503./1518.g. ni u defterima ne spominje utvrda imenom Vesela ili Vesela straža. Stoga ne preostaje ništa drugo već zakljućiti da se iza tajanstvene utvrde Ključ župe/nahije Uskoplje krije utvrda na Kiku.

Mjesto Vesela Straža se još od antike nalazilo na raskrsnici trgovačkih puteva koji su od Dalmacije preko Kupreškog polja išli u dolinu gornjeg toka rijeke Vrbasa, odakle su dalje išli prema srednjoj Bosni i Jajcu a na jug prema Hercegovini i Dubrovniku. U predosmanlijskin izvorima mjesto se bilježi isključivo villa Vessela straxa dok se utvrda (castrum) toga imene ne spominje. Tako i osmanlijski izvori poznavaju samo selo (karye), a ne i utvrdu (kalesi) Vesela Straža. Kako se za nekadašnji srednjovjekovni grad Biograd/Akhisar rabi i naziv Prusac, tako se očito da nekadašnju utvrdu Ključ počeo po njemu najbližem mjestu ili riječici Vesočici rabiti i naziv Vesela straža.

Kraljev bijeg iz Jajca do tajanstvenog zamka Ključ u Uskoplju

Prema izvornoj građi kralj se iz Bosne (Jajca) uputio u Dalmaciju. Stoga zaključujem da je najvjerojatnije kod Kozluka prešao Vrbas te da iz sigurnosnih razloga nije nastavio izravno starim karavanskim putem preko Vinca već dolinom rječice Rika do Doganja te danje preko Šerića do tajanstvene utvrde Sokol na prostoru današnje općine Donji Vakuf. Dursum-beg otkriva da je put od utvrde Sokol do zamka Ključa vodio kroz teško prohodnu riječnu dolinu (derebend) da je Mahmūd-paša na domaku zamka Ključ prešao rijeku. Budući da je Dursum-beg rečenicu-dvije prije zapisao da je Mahmūd-paša došao „do rijeke Vrbasa“ postaje jasno da je kod Ključa prešao rijeku Vrbas, dakle da se Ključ ima tražiti na Vrbasu. U latinskom prijevodu grčkog izvornika djela Laonika Halkonkadila u zagradama se čita se da je Mahmūd-paša u Ključi prešao rijeku Vrbasu (Verbacs).²³ I fra. Nikola Lašvanin u svom ljetopisu smještava Ključ na rijeku Vrbas (Verbanum flumen).²⁴ Od Sokola na Plivi do Ključa na Sani ne putuje se teško prohodnom riječnom dolinom, ali se od tajanstvene utvrde Sokol (Sokolovo gnjijezdo) u zoni sela Torlakovac današnje općine Donji Vakuf do Bugojna putuje teško prohodnom dolinom Vrbasa. Od starijih autora je već Ćiro Truhelka upozorio kako je prema izvorima oko Ključa bilo jezero, mnogo vode punih rogoza i trske, a da toga oko Ključa na Sani nema. Kroz Bugojno teku pritoci Vrbasa: Duboka, Poričnica i Vesočnica te manji danas kanalizirani pritoci tako da je oko Bugojna tada, pogotovo krajem svibnja, najvjerojatnije bilo voda punih rogoza. Utvrda na uzvišenju Kik/Gradac imala je i svoje podgrađe. Sudeći po svemu ono se ima tražiti na lokalitetu Crkvine gdje se nalazila i crkva čije temelje je otkrio Husein Smajić. Kako će se niže vidjeti otkriće crkve ispod utvrde na Kiku je u kontekstu ovih crtica također veoma važno.

Posljedni boj kralja Stjepana Tomaševića na lokalitetu Crkvine u Bugojnu

Pripadnik tadašnje sultanove vojske u Bosni, topolivac Jörg iz Nürnberga navodi da je kralj u crkvi ispod utvrde Glucz (Kljuć//Vesele straža) svojim plemićima uputio pismo da se suprotstave Turcima i da se on namjerava suprotstaviti. Prema tome se kralj već bio prošao kroz današnje Bugojno i pored utvrde na Kiku te se već nalazio na putu prema Kupresu. Jörg iz Nürnberga dalje pripovijeda da je turski zapovjednik (Mahmūd-pašu) stigao pred utvrdu Ključ te produžio prema crkvi u kojoj se kralj nalazio. Nastavlja da je kod crkve došlo do boja u kojem su svi kraljevi ljudi poginuli te da su se jedino kralj i jedan njegov sluga uspjeli spasiti bijegom u tvrđavu. Dimenzije objekta na Crkvini struktura zidova, dovratnici i nadvratnici i njihova ornamentacija te ostaci freski svjedoče da se radi o građevini koja je pripadala najvišim strukturama bosansko-humske političke elite.²⁵ Budući da je crkva sa pratećim objektima podignuta na karavanskom putu, jasno svjedoči o tome da se iz toga objekta  nadzirao i karavanski promet između Bosne i dalmatinskih komuna.

Već je rečeno da je kralj oko 28. svibnja 1463.g. bio u Jajce. Stoga se može pretpostaviti da je oko 29. svibnja bio na prostoru Bugojnu te da je tada na Crkvini vojevao svoj posljedni nakon kojega se povukao u tamošnju tvrđavu Ključ.

Kraljeva predaja u Ključu oko 2. lipnja 1463.g. i konačni pad utvrde 1503.g.

Kako je utvrda Ključ (Vesela straža) bila jako dobro utvrđena, Osmanlije su ga nastojale zauzeti pomoću paljevine, sakupivši dosta trstike iz obližnje močvare nakon čega su je nabacali na zidine i zapalili. Kralj se prema navodu papina nuncija modruškog biskupa Nikole predao, prisiljen glađu i žeđe, četvrtog dana, dakle oko 2. lipnja 1463.g. Jörg iz Nürnberga i drugi pripovijedaju da je Mahmūd-paša kralju zajamčio slobodu ako izađe i preda tvrđavu. Ipak ga je odveo u sultanov tabor blizu Jajca. O posljednjim danima kraljeva života i o njegovoj pogibiji biti će riječ u posebnim crticama.

Neposredno nakon sultanovog naglog povlačenja sredinom lipnja 1463. iz Bosne, veliki dio preživjelog visokog bosansko-humskog plemstva koje je bilo na sultanovoj strani, sultanu okreću leđa. Vjerojatno im je i vjerolomstvo koje je pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića počinio Mehmed II. bilo velika pouka. Tako je vojvoda Vladislav, sin herceg Stjepana, oslobodio župu Uskoplje i druge krajeve te je pomogao hrvatsko-ugarskom kralju pri oslobađanju Jajca od Osmanlija. Stoga mu je kralj Matije 6.12.1463.g. u Jajcu potvrđuje oslobođenje utvrde i župe. Interesantna je formulaciju u toj ispravi: „Preterae castra Vezela Straza et castrum….in comitatu de Usthopye…“²⁶ Iz upotrebe akuzativ-plurala (castra Vezela Straza) bi se možda dalo zaključiti da je riječ o dvije utvrde odnosno utvrdi na Kiku sa utvrđenim objektom na lokalitetu Crkvine ispod same utvrde. Utvrda je mirovnim ugovorom iz 1503.g. prepuštena sultanu.

Ivan Lozo

Poljica Imotska 29.05.2023.

1Ivan Lozo, „Mjesto kralju Stjepanju Tomaševiću je u Jajcu“, Slobodna Dalmacija, Split 1999.

2Enver Imamović, „Čiji je kralj Stjepan Tomašević“, Oslobođenje, Sarajevo 10.10.1999.

3Ante Škegro, „Čiji je kralj Stjepan Tomašević, Crkva na Kamenu, Mostar prosinac 1999.

4Ovaj novi državni grb Bosne prikazan je na koncilu u Kostanzu 1414.-1418.g. Na kojem su sudjelovali i kralj Ostoja sa suprugom. O uvođenju toga novog grba Bosne svjedoči i zaboravljeni pečetnjak koji je u 19.st. nađen ispod utvrde Stržan kod Šuice (Lozićev ilirski san: Adnotiones variae – Raznovrsne bilješke fra Grge Lozića“, / Stipo Manđaralo, Split-Livno 1992.) i centralni grba na grobnoj ploči kraljice Katarine u Rimu.

5O tome i činjenici da susrećemo dvije banove sestre imenom Katarina, naime sestru bana Stjepana I. i sestru bana Stepana II. sam usput pisao već prije 20 godina. (Ivan Lozo, „Bosanski veliki vojvoda herceg splitski, Hrvoje Vukić – Hrvatinić, Korektura dosadašnjeg genealoškog stabla, Koln 2003.). Suvremeni izvori, počevši 1444.g. potomke kralja Ostoje izričito predstavljaju pripadnicima roda „Christich / Cherstich“ (DA Dubrovnik, Diversa Notariae, sv. 27 fol. 151R).

6„Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik“ (Prijevod i uvod Renate Lachmann), u: Slavische Geschichtsschreiber, Bd. VIII., Graz-Wien-Köln, 1975.;

7Ovjavljeno u: Tāriẖ-i Osman. Encumeni Mecmuasi, 1914–16.

8 Jozo Džambo: „Geschichte von der Turckey Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine.“

9„Pii II. Pontificis Maximi Commentarii rerum memorabilium, quae temporibus suis contigerunt“, A.R.D. Joanne Gobelii, Proftat Francoforti in officina Aubriana, Anno MDCXIV, str. 311.; Srečko M. Džaja, „Ideološki i politički aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine“, u: Croatica christiana periodica, 10 (1986) 18, str. 206-214.

10Marko Šunjić, „Bosna i Venecija – Odnosi u XIV. i XV. St.“, Sarajevo 1996, str. 364, 364.

11Izvornik na grčkom jeziku nastao je oko 1470. Latinski prijevod od Konrada Clausera, „Laconici Chalcandylae Athenienssis, de origne et rebus gestis Turcorum“, Basel, 1556., str. 170., 171. (služio sam se latinskim prijevodom)

Djelo pak Mihaela Kritobula s Imbrosa (Izvornik na grčkom jeziku nastao oko 1480. Latinski prijevod: Carolus Müller, „Historicorum Graecorum, Vol. V., Critobuli Imbriotae, De rebus gestis Mechmetis“, Paris 1873.) bitno je za proučavanje povijesti pada Bobovca i Jajca ali ne donosi nikakve podatke o bijegu i pogibiji kralja Stjepana Tomaševića.

12Vjekoslav Klaić, „Povijest Bosne“, Zagreb 1882, str. 336.-443.;

Ljudevit Thalloczy, „Povijest banovine, grada i varoši Jajca“, Zagreb 1916., reprint 1998., str. 263. – 278.

13Ivan Lozo, „Osvrt na posljednje dane kralja Stjepana Tomaševića 1463.“, portal IMOart, Forum Chroaticum, (rubrika povijest), 29.08.2016.

14Tadašnji papin legat na bosanskom dvoru modruški biskup Nikola izričito navodi da se kralj uoči pada Bobovca nalazio u mjestu Laz koje je 30.000 koraka udaljen od Bobovca, dakle oko 40 kilometara. Sama ova činjenica isključuje povezivanje mjesta Laz sa Jajcem koje je oko 115 kilometara udaljeno od Bobovca.

15Marko Šunjić, n.d. Nikola Testa po kraljevu nalogu produžio je u Veneciju gdje je podigao ranije dogovorenu količinu ratne spreme za obranu Bosne, nažalost prekasno.

16Ugovore (latinski izvornik i srpski prijevod) objavili su Milica Kucić Božić i Dejana Basnić u: Spomenice Istorijskog arhiva Srem 18, Sremska Mitrovica 2018., str. 61. – 78.

17Kamengrad se najvjerojatije ima tražiti kod današnjeg sela Kamenjača općine Donji Vakuf. Tamo se nalaze ostaci inače nepoznate srednjovjekovne utvrde a nedaleko postoji i selo Podgrađe te nekropola stećaka.

18Balkanlar 1514. – 1530 (rumeli vilayetleri 1514 – 1530) – Bosna Hersek vilayeti (https://rumeliturkmenleri.wordpress.com/bosna-vilayeti/)

19Hrvatska na karti Augustina Hirschvogela (1570., u: Mirko Marković, „Descriptio Croatiae“, Zagreb 1993., str. 37.

20„Descripto Croatiae“, n.dj., str., 52/53. i 68/69.; Karta Hrvatske i okolice Zadra, G.Cantelli, Rim 1690.

21 91, 164, MAD 540 ve 173 Numarali HERSEK, BOSNA VE ĠZVORNĠK LĠVÂLARI ĠCMÂL TAHRÎR DEFTERLERĠ ( 926-939 / 1520-1533 ) Ankara 2005. str. 4.

22Hatice Oruç, „Administrative Division of the Bosnian Sandjak in the 16th Century“, (OTAM, 25 / Bahar, 2009., str. 123.

23Laonicus Chalococonylas (grčki i latinski) u: Scriptorum historiae Byzantinae, BG. Niebuhrii C.F., Bonn 1843.

24Nikola Lašvanin, „Ljetopis“, Priredio i preveo fra. Ignacije Gavran, Sarajevo, Zagreb 2003., str. 245.

25Ante Škegro, Ajla Sejfuli i Marko Čorić, „Crkvine u Veseloj kod Bugojna u zapadnom dijelu Srednje Bosne“, 

26 Ludwig von Thallozczy, „Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter“, München-Leipzig 1914., str. 421.

DA LI JE U BUGOJNU POKOPANA TAJANSTVENA KRALJICA VITAČA ?

Prije nekoliko godina su na prostoru Crkvine nedaleko srednjovjekovne utvrde zvane Vesela Straža u Bugojnu zaslugom gospodina Huseina Smajića otkriveni temelji srednjovjekovne katoličke crkve i grobnice. Prema krugu oko arheološkog tima koji je predvodio istraživanja 2014.godine u centralnoj je grobnici bila pokopana bosanska kraljica Jelena – Gruba i nepoznata muška osoba. Ako je stvarno rijeć o kraljevskom grobu smatram da je veća vjerojatnost da susrećemo grob kraljice Vitače.

Grob jedne bosanske kraljice u bugojanskom selu Vesela na lokalitetu Crkvine ?

Uvod

Arheološka iskapanja na lokalitetu Crkvine u jednoj grobnici pronađeni su posmrtni ostaci žene koja je između 1400. i 1413. godine umrla u starosnoj dobi oko 54. godine i muškarca u dobi oko 24 godine. Ženska osoba bila je prekrivena plaštom koji je prožet zlatnim i srebrnim nitima a što ukazuje da je riječ o ostacima pripadnika visokog plemstva. Plašt i kosti su okvirno datirane oko 1400.godine.¹ U grobnici su pronađena i tri venecijanska novčića koja su navodno bila u upotrebi oko 1413. g. Prema tome se smrt ženske osobe može datirati u prvo desetljeće 15.st. Jedni smatraju da skelet pripada bosankoj kraljici Jeleni² te su poradi toga dotićnoj kraljici podignuli spomenik na lokalitetu Crkvine. Drugi pak smatraju da nema utemeljenih podataka da se tu nalazi grob kraljice Jelene³. Ukoliko je stvarno riječ o kraljevskom grobu već 2020.god. iznio sam pretpostavku da bi to najvjerojatnije mogao biti grob prve žene kralja Ostoje, kraljice Vitače.⁴

Na temelju informacija dobivenih prilikom obilaska terena 25.03.2023.g. želim potkrijepiti svoju izvornu pretpostavku. Pri tome naglašavam da se bez DNA-analize i dodatnih istraživanja ne može ništa pouzdano tvrditi.

Zašto isključujem kraljicu Jelenu – Grubu ?

Smatram da sam već u ranijim članacima iznio niz argumenata po kojima bi se moglo zaključiti da se kraljica Jelena Gruba javlja i imenom Kujava, dakle da je riječ o jedno te istoj osobi s kojom se je kralj Ostoja krajem 1398. g. iz političkih razloga oženio, otpustivši svoju dotadašnju ženu Vitaču.⁵ Kraljica Jelena Gruba javlja se po meni i imenom Kujava sve do 1435.g. Prema tome je nemoguće ovu kraljicu povezivati sa osobom koja je umrla između 1400. i 1413. godine u dobi oko 54. godine. Osim toga se po tradicionalnom tumačenju drži da je kraljica Jelena sa svojim mužom kraljem Stjepanom Dabišom, već 1395.godine, imala kćer Stanu i već tada udatu unuku Vlatku.⁶ Prema tome bi kraljici 1395.godine bilo već tada bilo oko 60 godina, tako da ne može biti identična sa osobom koja je petnaest godina kasnije umrla u dobi od 54.godine.

Argumenti koji idu u prilog da u Bugojnu susrećemo grob kraljice Vitače

O tajanstvenoj kraljica Vitači se vrlo malo pouzdano zna. Bila je do 1398.g. prva žena kralja Ostoje. Već kao njegova bivša žena u izvorima posljedni put spominje se u listopadu 1399.g. („regine Vitace, relictre per regem Hostoyam“). Stoga se postavlja zaključak da je ona kao raspuštenica kralja Ostoje živjela u vlastelinskom dvoru u Veseloj i da je tamo umrla i bila pokopana u obližnjoj ovdje predmetnoj crkvi. U svakom slučaju se kraljica Vitača posljedni put spominje 1399. i velika je vjerojatnost da je koju godinu kasnije umrla. Smatram dakle da se njezina smrt može smjestiti u razdoblje od 1400. do 1413.g. Da bi se ova za sada spekulativna teza mogla potvrditi trebalo bi napraviti DNA analizu za oba skeleta koja su pronađena u grobu.

Ako bi se pokazalo da su u grobu sahranjeni majka i sin i da muška osoba pripada bosanskoj vladajućoj dinastiji, dobila bi se polazna točka za tezu da su u Bogojnu sahranjeni kraljica Vitača i jedan od sinova kralja Ostoje. Naime skelet do sada nepoznate druge osobe iz istog groba pripada muškoj osobi koja je preminula u godišnjoj dobi od oko 24. godine a što bi možda moglo odgovarati životnoj dobi kralja Stjepana Ostojića (1418.- 1421.g.). No, prema drugima skelet muške osobe pripada muškarcu koji je umro u dobi oko 45 godina. Ako je tome tako manja je mogućnost taj skelet povezivati sa kraljem Stjepanom Ostojićem.

Poljica-Imotska 01.04.2023.g.

Ivan Lozo

1„Ko je istraživao nepoznato arheološko blago kod Bugojna i šta kaže prof. Imamović“,radiosarajevo.ba,14.10.2020.

2„Šta je otkriveno u grobnici bosanske kraljice Jelene u Bugojnu“, infoBugojno,

3Enver Imamović („Ko je istraživao nepoznato arheološko blago kod Bugojna…“, n,dj.)

4Ivan Lozo, „Bosanska kraljica Jelena – Gruba zvana i Kujava iz roda Jablanića“, na blogu „Principes Chroatorum“,

5Ivan Lozo, „Bosanska kraljica Jelena – Gruba zvana i Kujava iz roda Jablanića“, 2020., n.dj.,

Ivan Lozo, „Gospođa Gruba Jablanić – žena bana Vuka Kotromanića i njihov sin knez Vuk Kotromanić“, na blogu „Principes Chroatorum“, 01.01.2021.

6Samo usput rećeno, smatram da Stana nije bila kći kraljice Jelene, već prve žene kralja Stjepana Dabiše.

Prijedlog novom datiranju mirovnog ugovora hrvatskog vladara Mislava prije 839. godine

Crkva sv. Jurja na Putalju poviše Kaštela Šućurca koju je u prvoj polovici 9.st. dao sagraditi hrvatski vladar Mislav

Po jednoglasnom mišljenju u literaturi mletački dužd Ivan Tradonik počeo je vladati 836.g. i u trećoj godine svoje vladavine sklopio mirovni ugovor sa hrvatskim vladarom Mislavom; prema tome 839.g. Kritičnom analizom izvora dolazim do zaključka i samo skiciram tezu da je Ivan Tradonik počeo vladati već 834.g. Slijedom toga je mirovni ugovor u svakom slučaju sklopljen prije predpostavljene 839. godine.

Uvod

Temeljni izvor koji tradira sklapanje mirovnog ugovora između mletačkog dužda Petra Tradonika i hrvatskoga vladara Mislava je mletačka kronike Ivana Đakona († oko 1018.g.).¹ Mislava se ne predstavlja titulom dux – vojvoda/knez već izričito princeps – vladar. Ivan đakon bio je diplomat raznih velmoža te kapelan i tajnik mletačkog dužda Orseola (991.- 1009.). Njegova dobra obaviještenost, pristup duždevom arhivu te očita bliskost i s kraljem Heinrichom II. i carom Ottom III. daju njegovom djelu visok stupanj vjerodostojnost. Stoga je kronika među povjesničarima prihvaćena kao dragocijeni pripovijedajući izvor.

Ivan Đakon ne navodi godinu sklapanja mirovnog ugovora, već jedino da se to zbilo u trečoj godini vladavine dužda Petra Tradonika. Ne spominje ni godinu kada je dužd Petar stupio na vlast. Mletački pak dužd Andrija Danodol († 1354.g.), koristeći ovaj izvor za svoju kroniku, došao je do zaključka da Ivan Đakon početak vladanja Petra Tradonika stavlja u godinu 836. a sklapljanje ugovora u 839.g. Svi dosadašnji pisci su, očito bez ikakve ili nedovoljne provjere, prihvatili Dandolovu dataciju.

Moglo bi se reći da je manje bitno je li neki hrvatski vladar iz početka 9.st. koju godinu prije ili kasnije sklopio neki ugovor. No, čini mi se da je to u ovome konkretnom slučaju od krucijalnog značaja za dobijanje jasnije, možda čak i drugačije slike mlade srednjovjekovne države Hrvata. O tome ako Bog da drugom prilikom više. Isključivi zadatak ovih crtica je, na temelju kritične analize temeljnog izvora, utvrditi je li Ivan Đakon stvarno sklapanje ovoga mirovnog ugovora stavlja u 839.g. ili koju drugu.

Prema Ivanu Đakonu dužd Petar Tradonik počeo je vladati 834.g.

U kronici se rijetko navode godine, a čestoput je upravo lakuna u tekstu gdje je stajala ili trebala stajati godina. Stoga je potrebno ovdje ključnu godina stupanja na vlast dužda Petra Tradonika rekonstruirati na temelju relevantnih podataka koje daje sami izvor. Prije nego što Ivan Đakon opisuje dogođaje iz vremena dužda Petra Tradonika doznaje se da su prije njega vladala braća Participazia, Justinijan pa Ivan. Smrt njihova oca Angela Ivan Đakon smještava neposredno prije vojnog pohoda byzantinskog cara Mihovila II. na Siziliju (826./827.) tako da se sa dovoljnom sigurnošću može ustvrditi da je Angelo Participazia umro najkasnije u prvoj polovici 827.g., a možda čak i krajem 826.g. U svakom slučaju čita se da je dužd Justinijan predvodio Mlečane kao saveznike cara Mihovila II. u borbi protiv Arapa na Siziliji i da je vladao godinu dana² (godinu i dva mjeseca). Konačno se otkriva da je umro u godini kada je tijelo evanđelista Marka iz Aleksandrije prenešeno u Veneciju.³ Prema „Translatio Sancti Marci“ prijenos Sv. Marka navodno se dogodio na prijelazu između 827. i 828.⁴ Danas se tradicionalno datira 31.01.828.

Za Ivana Participazia Ivan Đakon navodi da mu je mlađi brat Justinijan, kada se je Ivan nakon očeve smrti vratio iz Carigrada prepustio prijestolje.⁵ Prema tome je Ivan Participazia počeo vladati 827.g. Ivan Đakon nastavlja da je dužd Ivan Participazia u sedmoj godini svoje burne vladavine na Petrovdan (29.6.) svrgnut i silom strpan u samostan te da je nakon toga duždem postao Petar Tradonik.⁶

Budući da se iz samoga izvora razabire da je Ivan počeo vladati 827.g. nameće se zaključak da je svrgnut 29.6.834.g. Za dužda Petra Tradionika Ivan Đakon bilježi da je ubijen u 29. godini svoje vladavine.⁷ U kronici je ta vijest smještena nakon vijesti o smrti kralja Karla II. Provansalskog (24.1.863.). Nameće se zaključak da je dužd Petar Tradonik ubijen 863. što znači da je počeo vladati 834. kako je već gore navedeno.

Kronika Ivana Đakona dakle ne dopušta terminiranje početka vladavine dužda Petar Tradonika u 836. godinu, već jednu ili dvije godine ranije.

Začetnik misinterpretacije je mletački dužd Andrea Dandolo († 1354.g.)

U historiografiji je odavno utvrđeno da je Andrea Dandolo napisao kroniku Mletačke Republike sa svrhom nove interpretacije njezine povijesti. Njegova kronika postala je kamen temeljac državno kontroliranog tumačenja mletačke historiografske tradicije koja se njegovala sve do pada Mletačke republike. Dandolo se nije samo obilno koristio kronikom Ivana Đakona vec je u njoj sadržane podatke interpretirao na svoj način, i time krivotvorio taj svoj predložak. Naime, dok Ivan Đakon izričito bilježi da je Justinijan Participazia vladao godinu dana, a brat mu Ivan sedam godina Dandolo Justinijanu daje dvije godine vladanja, a Ivanu osam godina.⁸ Tim “dobiva” dvije dodatne godine i početak vladavine dužda Petra Tradonika, silovanjem izvora, smještava u 836.g. Koliko je pouzdan Dandolo u interpretaciji kronike Ivana Đakona demonstrirati ću sa jednim drugim primjerom.

Ivan Đakon pripovjeda da je neimenovani sin jednog neimenovanog hrvatskoga kralja preoteo svome bratu imenom (nadimkom) Suringa krunu. Spominje da se Suringa povezao sa mletačkim dužnom Petrom II. Orseolona (991. – 1009.) čiju kći Hicelu je kasnije oženio Stjepan, sin kralja Suringa.⁹ Ivan Đakon bio je tajnik dužda Petra II. Orseolon, dakle svjedok vremena i dogođaja.

Evo kako je oko 350 godina kasnije ovu vijest svjedoka vremena interpretirao i nadopunio Dandolo. Po njemu je u vrijeme vladavine dužda Petra II. Oreselona umro hrvatski kralj Trpimir i njegovi sinovi Muncimir i Suringa su se borili za krunu, a sin kralja Suringe, Stjepan oženio je duždevu kći Hicelu.¹⁰ Dakle, po Dandolu hrvatski kralj Trpimir i njegovi sinovi nisu živjeli u 9.st., već je Trpimir umro oko 990. Tko želi vjerovati u Dandulove bajke neka i dalje vjeruje njegovoj tvrdnji da je dužd Petar Tradonik počeo vladati 836. godine.

Iz temeljnog izvora isčitava da je dužd Petar Tradonik počeo vladati neposredno nakon 29.6.834.g tako da je treća godina njegeve vladavine završila oko 29.6.837. Stoga zaključujem da je mirovni ugovor sa hrvatskim vladarem Mislavom sklopljen između lipnja 836. i lipnja 837.g., a ne tek 839.g. Iz toga proizlazi i dodatni zaključak da nema nikakve zapreke datirati Trpimirovu povelju u 837. godinu kako to zahtijevaju sve u njoj sadražane odrednice datiranja.

Već je Ivan Lučić, otac hrvatske povijesne znanosti, zaključio da je sporazum sklopljen 836. godine. Držim da je bio u pravu.

Ivan Lozo

Koeln – Poljica Imotska 31.01.2023.

1„Iohannis diaconus chronicon Venetum et Gradense“, u: Monumenta Germanice historica, VIIII., Hannoverae, MDCCCXLVI

2“Mortuo quidem Iustiniano duce, qui una cum patre gubernavit ducatum annis decem et septem et post mortem patris unius anni spacio, dignitas in suo fratre remansit.“

3„Ultimo vero vitae suae anno sanctisimi Marci evangelistae corpus, de Alexandria a Veneticis allatum, recipere promeruit.“

4Reinhard Lebe: „Als Markus nach Venedig kam. Aufstieg und Staatskult der Republik von San Marco“, Frankfurt, 1978

5Hac etiam tempestate Michahel imperator, mittens exercitum ad Sciciliam, Veneticorum auxilium petiit. Cui Iustinianus dux quasdam bellicosas naves transmittere studuit, sed uterque exercitus minime aliquod triumphum consequi valuit. Eodem quoque tempore Iohannes, Agnelli antedicti ducis filius et Iustiniani frater, qui exul apud Constantinopolim extitit, ad Venetiam reversus est et, favente sibi Iustiniano fratre, dux effectus est.

6„Preterea quidam Veneticorum, cognomento Mastallici, diabolica sugestione decepti, eundem Iohannem sancti Petri de ecclesia in eiusdem festivitate venientem comprehendentes, detonsa barba cum capillis, clericum apud Gradensem urbem consecrare fecerunt, qui ibi perstitit interim diem ultimum vixit. Prefuit autem Veneticorum populo septem annorum spacio. Cui successit quidam nobilissimus, Petrus nomine“

7„Petrus dux ducavit annos 29.“, …n.d. str. 37.

8„Andreae Danduli CHRONICA PER EXTENSUM DESCRIPTA“, u: Rerum Italicarum Scriptores, Bologna – Nicola Zanichelli, str. 148, 149.

9Iohannis diaconus chronicon, n.d., str. 32

10„Hoc tempore, mortuo Trpimiro rege Chroatorum, inter filios Muntimium et Suringram cupidatata regnandi orta contencio…“, Andrea Danduli, n.d., str. 196.

SVJEDOK GOTTSCHALK IZ ORBASIA O RATU HRVATSKOGA KRALJA TRPIMIRA PROTIV BIZANTINSKOG VOJVODE EUTIMIJA (oko 846./848.)

U članku se raspravlja o zabilješkama glasovitog benediktinca Gottschalka iz Orbaisa († oko 869.) o uspješnom ratu kojega je oko 846./848. vodio hrvatski vladar Trpimir protiv Bizantinaca.

Suprotno jednoglasnom mišljenju u literaturi da je Trpimir ratovao protiv imenom nepoznatog stratega (upravitelja) bizantinske teme (provincije) Dalmacije nastupam s tezom da tada još nije postojala tema Dalmacija i da je Trpimir ratovao protiv bizantinske vojske koja se oko 846/848.. pojavila u Zadru i koju je najvjerojatnije predvodio časnik carske vojske, vojvoda Dalmacije Eutimija.

Pečat Eutimija (Euthymios) – bizantinskog vojvode u Dalmaciji oko 846. (izvor: Dumbarton Oaks)

Uvod

Učeni benediktinac Gottschalk iz Orbaisa, europskog glasa iz visokog saksonsko-franačkog plemstva, boravio je oko dvije godine (846. / 848.) u Hrvatskoj na jednom imanju hrvatskoga vladara Trpimira kojega on izričito naziva kraljem (rex). Pripovjeda o ratu kojega je kralju tome vremenu uspješno vodio protiv Bizantinaca i njihova predvodnika. Ne spominje ni ime i funkciju toga predvodinika već ga samo naziva uglednikom (patricius). Otkriva da je Trpimir sa konjicom krenio u rat iz mjesta u kojem je on, Gottschalk, tada boravio a koje se nalazilo u blizini skorog ratišta.¹ Budući da je Gottschalkov spis jedini izvor o tome ratu u literaturi su se pojavile razne interpretacije i zaključci.² Vremenom se etabliralo mišljenje da je Trpimir u zaleđu Splita vodio rat protiv imenom nepoznatog stratega bizantinske teme Dalmacije.

Već je Željko Rapanić konstantirao da Gottschalkova bilješka o Trpimirovu ratu nameće potrebu da se pokuša potražiti uzrok rata, odredi mu se opseg, mjesto zbivanja, ličnost patricija i ishod rata da bi se mogli donijeti određeni i uvjerljivi zaključci. Ocjenio je da iznesene interpretacije često smjeraju mnogo više lijepim željama negoli ozbiljnim tumačenjima. No, ni sam Rapanić nije pokušao dati potrebne odgovore jer je zaključio da su Gottschalkove bilješke prvenstveno teološke inspiracije.³ Priklanjam se ogromnoj većini autora koji u Gottschalkovin bilješkama vide vjerodostojan izvor svjedoka vremena, ali apsolutno uvažavam Rapanićev prigovor.

Kritičnom analizom relevantnih izvora nudim nova rješenja. Smatram da je razlog ratu bio dolazak bizantinske vojske u Zadar u razdoblju između 843. i 847. na čelu sa Eutomijem, koji je nosio počasnu titulu časnika carske vojske u funkciji vojvode Dalmacije. U ovim crticama još ne ulazim u pitanje opsega i ishoda rata niti gdje je vođen. O tome možda više u jednom od slijedećih članaka.

Budući da nisam povjesničar po struci moje pretpostavke i zaključci ne moraju biti apsulutno točni ali možda potaknu pozvanije od mene da ih preispitaju.

Strateg Dalmacije se javlja tek nakon smrti kralja Trpimira

Arhontije i teme bile su jasno definirane jedinice bizantinskog carstva. Arhontija je bila manja lokalna oblast na čelu s arhontom (prvi čovjek, prior) u kojoj još nema bizantinske vojske već samo eventualno lokalne milicije. Tema je bila šira regionalna oblast, uređena provincija s bizantinskom vojnom posadom na čijem čelu je stajao strateg (general) kao vrhovni vojni i civilni upravitelj.

Ako se prihvati teza većine autora da je kralj Trpimir ratovao protiv stratega Dalmacije, proizlazi da je bizantinska tema Dalmacija, u čijem sastavu su bili otoci i gradovi Osor, Krk, Rab, Cres, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, već 847. bila uspostavljena. Tome se protiv grčki popis civilnih, vojnih i crkvenih službi Bizantinskog Carstva iz godine 842./843., tzv. Taktikon Uspensky u kojem se još ne spominje tema Dalmacija niti strateg Dalmacije, već jedino arhontija i arhont Dalmacije.⁴ Prema tome izvoru se „bizantinska Dalmacija“ tada sastojala samo od jednog jedinog grada, naime Zadra. Ali i to treba staviti pod upitnik.

Naime, već Georgij Ostrogorski upozorio na posebni oprez kod korištenja bizantinskih „taktikiona“ iz 9. i 10.str. Ostrogerski navodi, a u čemu se mnogi poput Mladena Ančića slažu, da se Bizantincima nikada nije žurilo brisati s takvih lista provincije i arhontije koje je carstvo izgubilo. Stoga ne isključujem da ni Zadra 842/843. nije bio, ili samo formalno, u rukama Bizantinskog carstva jer sam car Konstantin VII. Porfirogenet navodi da su dalmatinski gradovi za vrijeme cara Mihovila II. (820.-829.) postali potpuno samostalni i nikome, pa ni bizantinskom caru, podložni.

U svakom sučaju se tema i strateg Dalmacije prvi put spominju tek u slijedećem popisu koje je nastao 899., tzv. Filotejeva Kletorologija.⁵

Pojedini autori su, u namjeri da spase što se spasiti neda, raznim domišljanjima, čak i čestoput mijenjajući vlastite stavove, iznosili teze da je Dalmacija pretvorena iz arhontije u temu između 843. i 846. Apsurdno konstantirati da je Gottschalkov (latinski) praticius, dakle uglednik/plemić u stvari grčki „patrikios“, nositelj visoke titule istočnog carstva i samo na toj pretpostavci graditi tezu da je taj paticius/patrikios oko 846. bio strateg Dalmacije. Time više kada je dokazano da u Dalmaciji tada još nije moglo biti stratega budući da je tema Dalmacija formirana tek u drugoj polovici 9.st. a osim toga što ni jedan strateg Dalmacije nije nosio visoku počasnu titulu patrikios.

U međuvremenu je u znanstvenoj literaturi prevladalo mišljenje da je bizantinska tema Dalmacija najvjerovatnije uspostavljena između 867. i 878.⁶ To potvrđuju i sačuvani pečati. Iz prve 8. ili početka 9.st. poznato je pet pečata arhonta Dalmacije, dok se tek u drugoj polovici 9.st. javljaju pečati stratega Dalmacije.⁷

Bizantinski vojvoda Eutimije u Zadru

Posebnu pažnju zaslužuje pečat koji Eutimija predstavlja kao časnika bizantinske vojske i vojvodu Dalmacije a koji se okvirno datira oko 870.⁸ Eutimije je dakle bio na čelu kopnene vojske.⁹ Datacija je po meni problematična jer bi se tada u već formiranoj temi Dalmacija očekivao strateg (prvi čovjek već uređene provincije). Već je Friedhelm Winkelmann zaključo da je ovaj bizantinski vojvoda bio svojevrsni guverner u Dalmaciji i to u međufazi pretvaranja bizantinske Dalmacije od arhonata u širu oblast, temu.¹⁰ Držim da bi se ovaj pečat i djelovanje Eutimija kao vojvode Dalmacije možda trebalo datirati u vrijeme ovdje predmetnog rata.

Bizant je između 830. i 841. izgubio Kretu, Siciliju, u južnoj Italiji Tarent i Bari gdje su Arapi osnovali emirat koji je postojao od 847. do 871. Uz to su se 840. Mletci osamostalili i prestali biti bizantinska provincija. Arapi su 841. opljačkali Osor, Anconu, Budvu, Risan i Kotor te 842. mletačkom duždu nanijeli poraz kod Suska. Bizantinskom carstvu je dakle oko 842. bilo od goleme važnosti stvoriti na Jadranu novo vojno uporište svoje vlasti. Taktikon Uspensky iz 842./843. svjedoči da je Bizantu na istočnoj obali Jadrana tada ostao jedino Zadar. Bizantu dakle nije ništa drugo preostalo već pojačati to posljednje uporište stacioniranjem kontigenta carske vojske u Zadru.

Stoga zaključujem da se između 846. i 848. u Zadru pojavila bizantinska vojska najvjerojatnije na čelu s vojvodom Eutimijem. U ovome kontekst je možda i interesantna i pojava pečata protomandatora Dalmacije (pobočnik zapovjednika i/ili časnik za vezu između pomorske i kopnene vojske. Tibor Živković pečat datira u prve godine vladanja cara Mihovila III. (od 842.). Nebi trebalo sumljati da je kralj Trpimir nakon pojavu bizantinske vojske u Zadru krenuo u uspješni rat protiv bizantinske vojske, time protiv Bizantinskog carstva. Pri tome ne isključujem mogućnost sa kojom u najnovije vrijeme Domenik Leyendeger na tragu starijeg povjesničara Nicolas Oikonomidesa špekulira. Naime, da je Bizantinsko carstvo nakon što je oko 830. izgubilo sve dalmatinske gradove oko 846. nastojalo ponovo uspostaviti vlast bar nad Zadrom a što je kralj Trpimir vojnom silom spriječio.

Ivan Lozo

Poljica Imotska – Köln, 13.01.2023.

1Lovre Katić, „Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira“, Bogoslovska smotra XX/4 (1932).

2Željko Rapanić, „Kralj Tripimir, Venecijanci i Dalmatinci u traktatu teologa Gottschalka iz Orbaisa“, Split, 2012. (Sa pregledom dotadašnje literature i prijevodom svih odlomaka vezanih za ovdje predmetnu temu).

3Željko Rapanić, „Kralj Tripimir, Venecijanci i Dalmatinci u traktatu teologa Gottschalka iz Orbaisa“, Split, 2012. (Sa pregledom dotadašnje literature i prijevodom svih odlomaka vezanih za ovdje predmetnu temu).

4Nicolas Oikonomidès, „Les listes de préséance byzantines des Ixe et Xe siècles“, Paris, 1972.

5John B. Bury, „The Imperial Administrative System of the Ninth Century“, London, Oxford University Press 1911.

6Jadran Feruga, „Vizantiska uprava u Dalmaciji“, Beograd 1957.;

Mladen Ančić, „The Wanning of the Empire. The Disintegration of Byzantine Rule on the Eastern Adriatic in the 9th Century“, u: Hortus Artium Medievalum, Vol. 4 No.4., 1998.

John Wortly, „John Skylitzes“, New York 2010., str. 50.

Dominik Leyendecker, „Byzantinische Administration im fruehen mittelalterlichen Dalmatien“, u: Historische Grundwissenschaften, Koeln-Wien-Weimar 2021., str. 68.

I oni koji nastoje jedinim ali nevaljanim argumentom (Gottschalkova paticius) vrijeme trajne uspostave teme Dalmacija pomaknuti oko 846. priznavaju da većina znanstvenika prihvaća Ferugijevu dataciju. (Tibor Živković („Uspenskij’s Taktikon and the Theme of Dalmatia“. Byzantina Symmeikta, 17, 2005., 49–85.)

7Domenico Duca, „Numografija i Sigilografija grada Zadra“, Zadar 2015., str. 111, 112.

8Ewald Kisslinger, „Dyrrhachion und die Küsten von Epirus und Dalmatien im frühen Mittelalter – Beobachtungen zur Entwicklung der byzantinischen Oberhoheit“, u Millenium 8/2011., Berlin/Boston 2011.,

9Predstavlja se kao doux / vojvoda. Da je bi bilo zapovjednik mornarice bio drungarios .

10Friedhelm Winchelmann, „Byzantinische Rang und Ämterstruktur im 8. und 9. Jahrhundert“, Berlin 1985., str. 117.

RIMSKA PUTNA POSTAJA ONEUM NIJE SE NALAZILA U OMIŠU VEĆ NA PROSTORU DREVNE POLJIČKE REPUBLIKE

U literaturi vlada jednoglasan stav da se rimska putna postaja Oneum nalazila u omiškom selu Borak. Na tragu Mihe Barade koji je Oneo smještavao na neodređeni prostor drevne Poljičke Republike nastupam sa tezom da se Oneum treba tražiti u zoni Sumpetra općine Dugi Rat.

U arheološkoj zoni Baučići u Borku kod Omiša nije se nalazio Oneum, već jedan drugi antički grad o kojem će biti više riječi u jednom od sljedećih članaka.

Tabula Peutingeriana, karta rimskih puteva naslikana u 4. st., precrtana u 13. st. (AMS, R 371)

U v o d

Povijest drevne Poljičke Republike je odavno jedna od tema moga interesa. Imao sam sreću i čast što sam sa pokojnim don. Jurajem Marušićem (1915. – 2011.), svojevrsnom Poljičkom enciklopedijom, mogao razgovarati i mnogo naučiti o povijesti Poljičke Republike. Zbog važnosti drevne Poljičke republike odnosno Poljičke knežije, po meni bi bilo poželjno da se u njenim povijesnim granicama kao spomen na ovu značajnu srednjovjekovnu društveno-političku tvorbu u hrvatskom narodu ponovo formira općina Poljica. Kao prvi korak prema tome cilju moglo bi se razmišljati o ujedinjenju današnjih općina Podstrana i Dugi Rat. Po mom skromnom mišljenju trebalo bi ukinuti ili ujediniti niz općina i županija Republike Hrvatske. Kao prvi korak prema tom cilju, moglo bi se razmišljati o ujedinjenju današnjih općina Podstrana i Dugi Rat.

I ako nisam povjesničar po struci, usuđujem se kao svojevrsni Don Quijote oduprijeti jednoglasnom mišljenju struke i javnom pristupu prema kojem se antički Oneum traži u omiškom selu Borak.¹ Cilj ovih crtica prvenstveno je isključiti svaku mogućnost povezivanja Onea s Omišom te predložiti novo ubiciranje Onea na području današnjeg mjesta Sumpetra općine Dugi Rat. Što se pak tiče sljedeće putne postaje nakon Onea, naime Inaronia gdje je ova cesta završavala, slutim da se one trebaju tražiti u zoni Gata – Podgrađe.

Začetnik (mis)interpretacije „Oneum = Omiš“ je glasoviti povjesničar i arheolog, pokojni don. Frano Bulić (1846. – 1934.). Bulić je još u svom radu 1889.g. Oneum stavio u Poljičku rebukliku, naime u Krug kod Jesenica², ali ga je i 1908. godine kao prvi smjestio u Omiš.³ Zbog Bulićeva osobnog ugleda i znanstvenoga autoriteta do danas se gotovo nitko nije osudio preispitati jeli Bulić opravdano 1908. godine revidirao svoj izvorni stav prebacivajući Oneo iz Jesenica na novu lokaciju, u Omiš. Jedina iznimka bio je pokojni don. Miho Barada (1889. – 1957.). Barada je u svom doktorskom radu davne 1929.godine oštroumno konstatirao „Za Onestinum znamo točno gdje je bio po natpisu u Jesenicama (Poljica), na desnoj obali ušća Cetine, koja se zvaše Oneum.“⁴ Prostor Poljica nije bio tema toga rada i zato se Barada očito nije upuštao u detaljnije dokazivanje svog načela, niti gdje se točno u Poljicima na prostoru nekada zvanom Onestinum ima tražiti mjesto Oneum. Baradina teza po (meni neopravdano) nije zaživjela, već nije ni postala tema ozbiljnije rasprave.

Pretpostavljam da znam zašto je veliki hrvatski povjesničar don Frano Bulić revidirao svoj izvorni stav i zašto je Miho Barada i dalje branio smještavanje Onea na prostor Poljica i zašto je po tom pitanju ostao igrnoriran od struke. Stoga ovim skromnim crticama pomoću do sada ne iznešenim argumentima nastojim poduprijeti Baradinu tezu i dokazati da se Oneum nikako ne može povezivati s prostorom današnjeg Omiša, već da se treba tražiti u zoni Sumpetra kod Jesenica.

Upustio sam se u ovu avanturu znajući da akademski povjesničari ne prihvaćaju i iznimno rijetko daju pravo amaterima, pa čak i onda kad su u pravu.

Sile li izvori na reviziju dosadašnjeg tumačenja trase i povezivanja putne postaje Oneum sa Omišom ?

Struka polazi od pretpostavke da je rimska cesta Salona – Epetio – Oneo – In Aronia – Neimenovana postaja (gdje je ova cesta završavala) prolazila duž čitavog mosorsko – biokovskog primorja i da se putna postaja Oneo treba tražiti u omiškom selu Borak, konkretno arheološkom lokatitetu Baučići.⁵ Dakle, smatra se da je riječ o primorskoj cesti koja je preko Stobreča (Epitio), Omiša (navodno Oneo), Brela – Makarske (navodno In Aronia) i Gradaca (navodno posljedna neimenovana putna postaja) spajala Salonu (Solin) sa Naronom (Vid kod Metkovića). Čini se da izvori to ne potvrđuju.⁶

Jedan od važnijih izvora je nesporno Tabula Peutingeriana. Ovaj se slikoviti itinerarij, kako se ispravno općenito drži, najvjerojatnije temelji na zemljovidu kojega je 20-ih godina prije Krista dao izraditi rimki vojskovođa i državnik Marko Vipsanije Agripa (63. Pr. Kr. – 12. Pr. Kr.). Premda se Tabula Peutingeriana može smatrati samo orijentacijskom skicom ovaj izvor ipak jasno otkriva da je predmetna cesta od Solina preko Onea i Inaronie do posljedne neimenovane putne postaje bila samo 30 rimskih milja duga (dakle oko 44 kilometra). To isključuje svaku mogućnost povezivanja Onea sa omiškim selom Borak i Inaronie sa prostorom Brela-Makarska te posljedne neimenovana putne postaje sa Gradacem. Time više jer je Makarska gotovo 60 km, a Gradac oko 100 km udaljen od Salone.

Razni autori su raznim domišljanjima ili bolje rečeno silovanjem izvora nastojali spasiti što se spasiti ne može i time stvorili još veći nesklad. Tako je Mirko Marković (1929.-2009.) u nastojanju da spasi dosadašnju ubikaciju „Oneo = Omiš“ proizvoljno između putnih postaja Epito i Oneo nadodao fiktivnu putnu postaju Port Epeius. Premda je time predmetnu trasu proizvoljno produžio za 12 rimskih milja, (oko 18 kilometara) ta bi cesta time ipak sezala samo do Dubaca a ne preko Makarske do Gradaca. Slobodan Čače je pak, također u nastojanju da spasi dosadašnju ubikaciju „Oneo = Omiš“, smatrao kako je prepisivač jednostavno pogriješio te umjesto 12 mila udaljenosti Epetija (Stobreć) do Onea (navodno Omiš) stavio udaljenost od 7 milja. Struka je već opravdano zaključila da se i to obrazloženje čini najvjerojatnijim.⁷

Putna postaja Oneum treba se tražiti u Sumpetru općine Dugi Rat

Trebalo bi biti nesporno da su Onestini obitavali na prostoru nekadašnje Poljičke republike i to između Jesenica i Cetine. Prema tome je Miho Barada još 1929.godine opravdano ali neuspješno branio smještavanje Onea na prostor oko Jesenica. Tabula Peutingeriana otkriva četiri ključne stvari:

1. da je trasa ove magistralne ceste bila ukupno 30 rimskih milja duga (oko 44 km),
2. da je udaljenost od Epitija (nesporno Stobreč) do Onea bila 7 rimskih milja (oko 10,5 km),
3. da su ucrtane tri rijeke između kojih se ova cesta nalazila: Jadro, Žrnvnica i Cetina i da je Oneo smješten između rijeka Žrnovnice i Cetine, a ne između Cetine i rijeke Neretve koja je također ucrtana kao i mjesto Narona do nje (danas Vid kod Metkovića),
4. da između ušća rijeke Cetine i ušća rijeke Neretve opće nema magistralne ceste, već samo one poznate prekoTrilja, Imotske Krajine i Tihaljine prema Naroni.

To isključuje svako povezivanje Onea sa Omišem i Baučićima u Borku. Putna postaja Epitio nalazila se nedaleko od ušća rijeke Žrnovnice, poradi tada močvarnog terena najvjerojatije između današnjeg mosta u Stobreču i Tommy Maximarket-a. Ostatci dionice te rimske ceste prema putnoj postaji Oneo sačuvani su u Podstrani oko prostora crkve Gospe od Site⁸ i crkve sv. Martina.⁹ Trasa rimske ceste od rijeke Žrnovnice prema putnoj postaji Oneo se više-manje podudarala s današnjom jadranskom magistralom prema u pracu ušća rijeke Cetine. Nakon putne postaje Epitio (zona ušća rije Žrnovnice) zabilježena je putna postaja Oneo uz navod da je udaljena 7 rimskih milja (oko 10,5 km) od putne postaje Epitio. Navedeno jasno upućuje na zaključak da pozicija putne postaje Oneo odgovara današnjem mjestu Sumpetru općine Dugi Rat. Sam lokalitet ali i okolno područje ima dugotrajan kulturni kontinuitet tako i od ilirsko-rimske antike. U Sumpetru se nalazila jedina trobrodna ranokršćanska bazilika na području Poljica.¹⁰

Stoga zaključujem da se rimska putna postaja Oneo nalazila u Sumpetru u pograničkoj zoni Onestinaca i Narestina.

Poljica Imotska, 04.01.2023.

1Tako i na službenoj internetstranica grada Omiša

2Frano Bulić, „Arduba (Gardun?)“, u: Bulletino di archaeologia e storia dalmata, Split 12/1889, str. 148.

3Frano Bulić, „Gardun – Vojnić (Delminium) ?“ u: Bulletino di archaeologia e storia dalmata, Split 31/1908, str.7.

4Miho Barada, „Topografija Porfirogenitove Paganije“, u: Starohrvatska prosvjeta, Vol. II No. 1-2, 1928. , str. 45.

5Mirko Marković, „Descripto Croatiae – Hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata“, Zagreb 1993., str. 32.;

Ivan Milotič, „Rimska cestovna baština na tlu Hrvatske“, Zagreb 2010. str. 321. ;

Dubravka Ivšić, „O oronimima u antičkim vrelima“, u: FOLIA ONOMASTICA CROATICA 21 (2012), str. 110.;

Slobodan Čače, „Civitates Dalmatiae u Kozmografiji Anonimnog Ravenjanina“, Zadar, 1995.

6Peutingerova Tabula (prikaz cestovnih veza iz 3.st.) i Kozmografija Anonimnog Ravenjanina

7 Eleonora Vrcalj, „Prostor između rijeke Žrnovnice i Jesenica u rimsko doba“, Split 2020.

8Franko Oreb, „Rimska vila u Strožancu nedaleko od Splita“ u, Opvsc. archaeol. 23 – 24, Split 1999., str. 446

9Eleonora Vrcelj, n.dj.str. 38,

10Cijenjeni povjesničar Ante Škegro (“ Na rubu opstanka, Duvanska biskupija od utemeljenja do uključivanja u Bosanski apostolski vikariat“, Zagreb 2002., str. 54. – 57.) iznio je tezu da se civitas Delmis nalazio u Sumpetru. Radi toga je bio izložen omalovažavanjima i podmetanjima od strane „duvanjske struku“ koja je poput franjevačkih inkvizotora od toga renomiranog povjesničara tražila da revidira svoj stav. U potpunosti se slažem sa njegovim mišljenjem osim sa povezivanjem civitas Delmis sa Sumpetrom. Ipak držim da je bio na pravome putu i da se civitas Delmis nalazio u Dalmaciji a ne u duvanjskom kraju. O tome drugom prilikom možda više.

Župa Roško Polje u svjetlu novog tumačenja izvještaja biskupa Bartula Kačić-Žarkovića (1615.-1645.) Svetoj Stolici

Križ Roško Polje (slika:bljesak.info)

Uvod

Fra. Petar Bakula zabilježio je u šematizamu iz 1867.g podatak kako je župa Roško Polje jedna od najstarijih na hercegovačkom području. Stoga začuđuje da se ta župa u prvim službenim izvještajima ne spominje. Premda nisam povjesničar već samo ljubitelj povijesti, u raznim člancima već iznio tezu kako u srednjovjekovnim izvorima susrećemo dva grada/mjesta i dva prebivališta sličnih naziva: Cleona = Livno i Slivno/Clivno = Roško polje¹ ili neko mjesto nedaleko Roškog polja. Kako se Livno ranije zvalo Bistrica, Jajce Pleva idt. zašto se Roško Polje ranije nije moglo zvati drugim imenom? Ovisno o rukopisu i sačuvanosti dokumenta početno slovo se može čitati kao „C“ odnosno kao „S“. Nejasno je jeli naziv Clivno/Slivno možda izveden iz posuđenica latinskog „clivus“ koji znači hum/brdo, praslavenskog pojma „chliev“ koji se odnosi na staju ili pak po zemljopisnom položaju i obliku okolnog reljefa (slijev voda), uglavnom sve tri varijante odgovaraju današnjem Roškom Polju, ali se može odnositi i na neku drugu veću „dolinju“ druvanjskoga kraja.

Cilj ovih kratkih crtica, doduše samo kao natuknica, nije prikazati povijest Roškog Polja u novom svjetlu, već jedino temeljem novog tumačenja najranijih izvještaja o župama Roško-duvanjske biskupije otvoriti jedan novi prozorčić povijesti toga sela.

Roško Polje

U okviru ovih crtica može ostati otvoreno pitanje je li današnji naziv ovoga duvanjskog sela nastao po tamošnjem srednjovjekovnog gradu koji se u izvorima bilježi i kao Rog ili je grad mogućeg imena Slivno/Clivno vremenom promijenio izvorni naziv u Rog jer se nalazio povrh Roškog polja. Riječ je o jednom od većih gradova srednjovjekovne Bosne.² Grad je imao svoje podgrađe i benediktinski samostan sv. Ivana koji je u Roško-duvanjskin biskupima služio kao rezidencija, a crkva sv. Ivana kao katedrala. Navedena biskupija se u službenim crkvenim dokumentima javlja i kao „roški biskupi“ (episcopus ecclesiae Rosonenis).³ Poznato je da je papa Nikola V. godine 1447. stavio grad Rog pod zaštitu Svete Stolice. O Roško-duvanjskoj biskupiji i benediktinskoj opatiji u Roškom Polju drugom prilikom možda znatno više.

Osmanlije grad Rog nikada nisu osvojili. Ipak je grad Rog temeljem mirovnog ugovora iz 1503.g. pristankom hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. predan je sultanu Bayzitu II. U izvještaju hrvatskoga bana Ivana Karlovića iz 1522. g. jasno je napisano kako su grad Rog i drugi gradovi izgubljeni za vrijeme vladavine kralja Vladislava (1490. – 1516.).⁴ Benediktinski samostan s crkvom porušen je oko 1655. g., a druga crkva sv. Ilije u zaseoku tada zvanom Vojkovići (danas Pavlovići ?) istodobno je pretvorena u džamiju. Možda je postojala i treća, prastara bl. Djevice Marije, na lokaciji danas zvanom Divica (Kosica/Krnjin).⁵ O mogućoj trećoj crkvi možda u posebnom članku nešto više.

Sve do 1711. g. Roško Polje bio je jedno urbano naselje te vojni, administrativni, kulturni i vjerski centar čitavog Duvanjskog kraja. Tada je vojna posada povučena s Roga u palanku/kula Sedidžedid (Novi zid) na agaluku uz potok Seget. Oko toga agaluka se počela razvijati kasaba Župan Potok, kasnije prozvana Županjac, pa Duvno, te danas aktualno Tomislavgrad. Grad Rog uništili su mještani katolici, koji su ga koristili kao kamenolom za podizanje svojih kuća, staja i ograda.⁶

Raspoloživa izvorna građa ne omogućava odrediti točne izvorne granice župe. U svakom slučaju je prostor današnjih župa Vinica i Rašeljke još godine 1885. bio u sastavu župe Roško Polje.⁷ Činjenica da je granicu Roško-duvanjske biskupije do 1735. g. činila Matina Voda kod Goljinjeva navodi na zaključak kako je izvorno i prostor današnjih župa Vinica, Prisoje i Grabovica bilo u sastavu župe Roško Polje.⁸ Roško-poljski benediktinci su, čini se u Bukovoj gori imali svoj mlin o čemu svjedoči toponim Manastirine.

U izvještajima biskupa Bartula Kačić-Žarkovića ne spominje se župa imenom Roško Polje

Do 1600. godine Duvanjsko-roška biskupija izgubila je najveći dio svoga prostora. U izvještaju don. Tadije Milenića iz 1609. g. ne spominje župu niti biskupiju imenom Roško polje, ali se spominje župa Slievno.⁹ Isto navodi i upravitelj Duvanjsko-roške biskupije makarski biskup Bartul Kačić-Žarković u svim svojim izvještajima Svetoj Stolici. U svom prvom izvještaju poslanom 1626. g. navodi kako franjevački samostan Sv. Petra u Rami poslužijavu još tri druge župe te biskupije, i to: kuprešku, jednu neimenovanu duvanjsku i župu Slievno/Clievno. U izvješću iz 1630. g. više ne spominje župu Kupres, ali tada navodi dvije neimenovane Duvanjske župe s ukupno 200 kuća. Spominje se da u trećoj župi Slievno/Clievno ima 150 kršćanskih kuća, a u četvrtoj ramskoj 60 kršćanskih kuća.¹⁰ U zadnjem izvještaju podnesenom 1636. g. uz župu Ramu navodi i imena dviju župa u Duvnu, Lipa i Brišnik. Osim toga navodi i kako u župi Lipa sakrament krizme primilo 300, u župi Brišniku 470 osoba, a u župi Clievone 110 osoba.¹¹

Dakle, župi imenom Roško polje u prvim sačuvanim izvještajima nema spomena, ali se spominje župa Slievno/Clievno. Zadatak budućih istražimanja prebao bi biti tražiti odgovor na pitanje jeli se iza Slievno/Clievno krije današnje Roško Polje ili je Roško Polje bilo samo u sastavu župe Slievno/Clievno čije sjedište nije nužno moralo biti na prostoru današnjeg Roškom Polju. U svakom slučaju po meni ne stoji jednoglasno mišljenju u literaturi da se iza u predmetnom izvoru spomenute župe Slievno/Clievno krije Livanjskoj župi.

Iza župe Slievno/Clievno ne može se kriti Livanjska župa

Činjenica da se Livno nikada nije nalazilo u sastavu Duvanjsko-roške biskupije isključuje svaku mogućnost povezivanja te župe Slievno/Clievno te biskupije s Livnom. Naime, u literaturi je opravdano i jednoglasno prihvaćeno kako je Livanjska župa („Cleuna“) na provincijalnom crkvenom saboru u Splitu 1185. g. dodijeljena splitskoj dijecezi i ostala neprekidno sve do 1736. godine u sastavu splitske biskupije.

Izvještaj iz godine 1626. g. otkriva kako je crkva u župi Slievno/Clievno u funkciji, a dok se Livanjska crkva posljednji put spominje u defteru iz 1604. godine. I konačno, župu Slievno/Clievno služili su franjevci iz Ramskog samostana, dok su Livanjsku župu služili franjevci iz Fojničkog samostana.

Livanjska nahija odnosno župa već je 1604. g. imala 356 kršćanskih kuća. Broj se do početka Kandijskog rata 1645. g. zasigurno nije smanjio. Tek tada nastaje progon kršćana koji svoj vrhunac doživljava 1687. godine. Prostrana župa Slievno/Clievno je prema izvještaju iz 1630. g. ima 150 kršćanskih kuća. Već ova činjenica izaziva veliku sumnju poistovjećivanje Slievno/Clievno s Livnom.

Župa Slievno/Clievno spominje se od 1609. g. u sastavu Roško-duvanjske biskupije i vizitirao ju je 1626. , 1630. i 1636. g. upravitelj te biskupije, biskup Bartul Kačić-Žarković. Župu Livno pak vizitirao je 1624.g. po odobrenju splitskog nadbiskupa skradinski biskup Antun Matić.¹² Tako je Livanjsku župu 1704. g. po naredbi splitskog nadbiskupa vizitirao don. Mate Bakotić.¹³ Dvije godine kasnije, 1706. g. novi izvještaj o župi Livno sastavlja fra. Ivan Kapistran de Vietri dok iste godine Roško-duvanjsku biskupiju kanonski pohodio njen upravitelj biskup Nikola Bijanković.

Prema već do sada navedenom ne može biti govora o tome da se iza tajanstvene župe Duvanjsko-roške biskupije Slievno/Clivno krije Livanjska župa, već se ta župa ima tražiti unutar prostora Duvanjsko-roške biskupije. Time više jer otac crkvene povijesti naših krajeva Daniel Farlati (1690.-1773.) bilježi da je mjestu koje se imenom Duvno zove u susjedstvu selo koje se zove Klivno, „Oppidum, cui nomen est Dumno…cui finitimus es pagus…qui Clivnus dictur…“ Livno zasigurno nije bilo selo duvanjskog kraja.

Iza župe Slievno/Clivno krije se prastara župa kojoj je pripadalo i Roško polje

Četvrta župa imenom Slievno/Clievno propala je u Kandijskom ratu, najvjerojatnije 1657. kada je stradao samostan u Roškom polju.¹⁴ U svakom slućaju joj 1658. g. više nema spomena, spominju se samo Lipa, Brišnik i Rama.¹⁵ Te godine je posvećeni Roško-duvanjski biskup Michael Jahnn krenuo u svoju biskupiju ali se ubrzo povukao u Senj. Iz Senja javio u Rim da je njegovo biskupsko sjedište razrušeno, a okolica i biskupija opustošena. Dalje navodi kako se neuspješno pokušavao nastaniti u Rami odnosno Imotskom te povukao u Senj gdje čeka novi nalog iz Vatikana. Biskup dakle, premda ne spominje mjesto svoga sjedišta, neizravno izvještava da je benediktinski samostan s crkvom sv. Ivana u Roškom polju porušen, a selo i okolica opuštena.¹⁶

Činjenica da se 1659. g. više ne spominje tajanstvena četvrta župa Slievno/Clievno Duvanjsko-roške biskupije već samo Lipa, Brišnik i Rama gdje se biskup nastojao nastaniti navodi na zaključak kako se iza tajanstvene četvrte župe krije župa Roško polje odnosno župa u čijem sastavu je bilo i Roško Polje. Upada u oči da u ovome izvještaju u kojem se spominju samo tri župe (Lipa, Brišnik i Rama) nije pokriven duvanjski prostor Grabovica, Roško Polje, Vinica. Potvrdu za ovu pretpostavku, između ostalog nalazim u nešto kasnijem izvještaju upravitelja Duvanjsko-roške biskupije biskupa Marijana Lišnjića (1664. – 1686.) rodom iz Imotskog. On bilježi kako se u Roškom Polju nalazila crkva sv. Ivana Krstitelj, koja je bila sastavnim dijelom nekadašnjeg benediktinskog samostana, a samostan i crkvu su u njegovo vrijeme porušili Osmanlije.¹⁷

Kada se zna da je grad Rog bio jedan od najvećih gradova srednjovjekovne Bosne i biskupsko središte, grad s dvije (možda i tri) crkve iz srednjeg vijeka, te grad kojega je papa 1447. g. stavio pod zaštitu Svete Stolice gotovo nezamislivo je za u tome mjestu nije postojala župa. Stoga zaključujem da se iza tajanstveno župe Duvanjsko-roške biskupije Slivno/Clivno krije prostor Grabovica, Roško Polje, Vinica, dakle stara župa Roško Polje. Time više jer se župa Slivno/Clivno isključivo može tražiti na prostoru današnjih općina Tomislavgrad i Prozor koji je gotovo identičan s prostorom Roško-duvanjske biskupije u vremenu nastanka ovdje predmetnih izvještaja biskupa Bartula Kačić-Žarkovića.

Imotska Poljica – Koeln, Stepinčevo 2022.

Ivan Lozo

1Ivan Lozo, „Kratka povijest prastarih crkava, župe i biskupije u Roškom Polju od 519. do 1735. godine“, Köln-Roško Polje, 2008. (Tadašlji župnika Roškog polja fra. Marka Jukića hjeo je da članak uvrstiti u Monografiji župe ali se tome suprostavila „duvanjska struka“. Stoga je fra. Marko članak objavio na službenoj internetstranici župe. No, čim je fra. Marko Jukić nesretim slučajom poginio 2010. članak je „nestao“ sa službene internetstranici župe. U međuvremenu sam došao do novih saznanja i zaključaka koje sile na djelomićno revidiranje ranije iznešenih stavova, ali ne i temeljne teze da se prostor Roško Polje u izvorima javlja i imenom Clivno/Slivno.

Ivan Lozo, „Srednjovjekovni grad Hlevena / Clivno nije današnje Livno“ na blogu „Principes Chroatorum“, 21.1.2022.

2Sačuvani su skromni ostatci tvrđave impozantnih dimenzija 120 x 130 x 40m. Sustavna istraživanja do danas nisu prevedena ni na prostoru grada ni podgrađa niti na lokalitetu Divica.

3Daniel Farlati, „Illyricum Sacrum“, IV., Venecia 1799., str. 190.

O tituli biskupa i sjedištu biskupije vidi i: Ante Škegro, „Na rubu opstanka – Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat“, Zagreb, 2002., str. 132. – 142.

4Izvještaj je objavio Ljudevit Thalloczy, „Povijest (Banovine, grada i varoši) Jajca 1450. – 1527.), Zagreb 1916. str. 294. – 300.

Ivan Lozo, „Turski defter iz 1477. godine ne spominje duvanjski grad Rog već istoimenu utvrdu u istočnoj Hercegovini“, u: portal Mandino selo, 21.1.2018.

5Na tu se crkvu možda odnosi bupa pape papa Eugen iz 1446. Možda bi njezine ostatke trebalo tražini na lokalitetu Divica gdje se, kako mi je potvrdio ljubitelj i istraživač povijesti Žarko Šapina, nadziru neki temelji zdrada. Toponim „Džamija“ i narodna predaja u današnjem zaseoku Pavloviće upućuje na zaključak da je tamo nekada bila đžamija. No, izvori govore drugačije i upućivaju na zaključak da se stara crkva Sv. Ilije (kaznije džamija) nalazila upravo u zoni nove crkvice sv. Ilije u Vojkovićima.

6Pokojni Ivan Križić zvani „Bilkanović“ (r. 1924.g.) prije dvadesetak godina rekao mi je da su se u vremenu kada je on još kao dečkić čobanovao na prostoru zvanom Mlokve (između mjesnog groblja i grada Roga) nadzirali temelji zgrada a da su se tada na gradu još vidjele puškarnice. Tada me je Ivan Orlović, zvani „Begov“ upozorio da su mještani, kopajući grob nedaleko istočnog zida groblja nedaleko crkve sv. Ivana, naišli na temelje neke gradjevine. Jeli se na Mlokvi ima tražiti Podgrađe a na groblju temelji roškog samostana?

7Župa Vinica nastala je 1885. odcjepljenjem od župe Roško Polje, a župa Rašeljke 1935. odcjepljenjem od viničke.

8Na nekadašnju povezanost Grabovice sa gradom Rogom posjeća i ime vrtače Roška peć u Grabovici. Prisoje i Grabovica nikada nisu bili ni u sastavu livanjske nahije o čemu svjedovi i defter (porezno-gruntovni spisi) iz 1701.

9Šime Ljubić, „Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rabljanina, spljetskoga nadbiskupa“ , Zagreb 1870., str. 124.; Ante Škegro, n.d. str. 120.

10Razlog podjele nekada jedinstvene župe Duvanjsko polje za dvije je očividan. Naime, između 1609. i 1630.g. broj kršćanskih kuća se na tome prostoru poduplao.Naime, don Tadija Milenćić za godinu 1609. bilježi 70 kršćanskih obitelji na Duvanjskom polju. Ta ćinjenica svjedoči o tada relativno mirnom suživotu sa muslimanima.

11O izvješćima vidi: Ante Škegro n.d. str. 197./198.; 257./258.

12Anđelko Barun, „Djelovanje franjevaca na livanjskome samostanskome području do 1860g.“, u: Cleona 2, Livno 2017., str. 287.

13Tomislav Perković, „Odijeci Morejskog rata 1684. – 1699. u livanjskom kraju i njihove posljedice za katolički puk“, u: Cleona 2, Livno 2017., str. 278.

14O tome više u posebnom štivu

15Ante Škegro, n.dj. Dokument LXXXVII., 1658., str. 269

16Ante Škegro, n.dj. Dokument LXXXVIII., 1659., str. 270

17Bazilije Pandžić, „Marijan Lišnjić nakarski biskupu (1609.-1686.), NetV, XXV11./1. (1977.), str. 23. – 55

SREDNJOVJEKOVNI HRVATSKI GRAD HLEVENA / CLIVNO NIJE DANAŠNJE LIVNO

Roško Polje – „campo qui Clivno appellatur“ ?

U djelu pripisanom bizantinskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu (905. – 959.) nazvanom „De administrando imperio“ (O upravljanju carstvom / skraćeno DAI) spominje se srednjovjekovni hrvatski grad χλεβενα (Hlevena) kojega latinski izvori spominju imenom Clivno i sličnim inačicama. U stručnoj literaturi uvriježilo se jednoglasno mišljenje da se iza predmetnog grada krije današnje Livno te da se Livno u izvorima bilježi i kao Chleuna/Clivno.

Prihvaćam da se Livanjski kraj u izvorima bileži i kao Chleuna, ali ne da se iza grada Hlevena krije današnje Livno. Osim toga držim da prostori koji se bilježe kao Chleuna i Clivno nisu identićni.

U ovim uvodnim crticama iznosim nekoliko arumenata na kojima nastojim graditi hipotezu da se iza mjesta Clivno najvjerojatnije krije širi prostor današnjeg sela Roško Polje kod Duvna, odnosno da se ima traćiti negdje u zapadnoj i visokoj Hercegovini.

HRVATSKI KRALJ MISLAV I NJEGOV DVOR „SANTI MARTINI CURTIS“ (arheološki lokalitet Mijolovac u selu Pridraga kod Novigrada?)

Ostatci šesterolisne crkvice i temelja vladarskog dvora – u pozadini crkva sv. Martina također iz. 9.st. (foto: TZO Novigrad)

Pitanje ubiciranja dvora hrvatskog kralja Mislava „apud curtem sancti Martin“ u kojem je 836. sklopio mirovni ugovor s mletačkim duždom Petrom u historiografiji još nije riješeno. Do sada su predložene lokacije: Martinšćica/Cres, Sumartin/Brač, Podstrana/Poljica, Blato/Korčula, Rt Lun/Pag i Vranjic/Solin. Nakon kratkog osvrta na dosadašnje prijedloge predlaže se spekulativno novo ubiciranje, naime arheološki lokalitet Mijolovac u nekadašnjem srednjovjekovnom selu Svetoga Martina (Sutmartindol), danas Pridraga u općini Novigrad na moru.